VIDRA-OTTER-Evropska vidra, često i evroazijska vidra

VIDRA-OTTER-Evropska vidra, često i evroazijska vidra 

Vidra (Lutra lutra) je vrsta iz porodice kuna prilagođena životu u slatkoj vodi i smatra se najboljim plivačem od svih kopnenih zvijeri. Ima gipko tijelo, vrlo je pokretna, neumorna i zaigrana. Nekada su vidre bile vrlo rasprostranjene posvuda u Europi, dok ih danas vrlo rijetko srećemo. Vidru srećemo većinom u slatkovodnim staništima i uz morsku obalu. Nalazimo ih razasute po raznim krajevima Europe, a prije svega u Velikoj Britaniji, Skandinaviji i na sjeveru Rusije, Sibiru ali i na sjeveru Afrike. Ona živi ponajprije ondje gdje joj drveće i grmlje uz rijeke i kanale pruža dobru zaštitu. Onečišćenje voda, a u prošlosti lov sa psima tragačima te cestovni promet pridonijeli su smanjenju populacije vidre.

Evropska je vidra izuzetno je plaha, suzdržljiva životinja koje živi samotnjački i pretežno je aktivna noću. Najviše lovi u bistrim, ne dubokim vodotocima koji moraju biti obrasli rastinjem, a poželjno je da uz vodotok postoje i poplavna područja. Najvažnije je da je voda bistra, i da obale pružaju dobre mogućnosti skrivanja. U potrazi za hranom prelazi velike udaljenosti i pritom se seli iz jednog u drugi riječni sustav. Tragove im najčešće nalazimo u blatu kraj potoka i rijeka. Na tim je mjestima posebno ranjiva i često ulijeće u zamke koje su zapravo bile postavljene za druge životinje. Razlog usamljeničkom načinu života vidre potreba je za velikim životnim prostorom. Ona ga redovno kontroliše i označava svojim izmetom. Ženka s mladuncima posjeduje manji teritorij u sklopu velikog područja mužjaka.

Vidre imaju gipko i vrlo pokretno tijelo, osposobljeno za ronjenje. U vodi mogu dugo da izdrže, a za hvatanje plijena se služe oštrim i snažnim zubima.

Mladunci nauče da plivaju vec sa 2 mjeseca , kada im krzno dovoljno poraste i postane vodootporno. Prije toga oni su jako nevješti u vodi zbog mekog krzna i praktično je se boje. Kako bi im razbila strah, majka ih na silu gura i potapa.

Vidre se prvenstveno hrane ribom. U lovu nisu izbirljive, i po pravilu love plijen koji se može najlakše uhvatiti u datom trenutku. Ipak, omiljena hrana su joj jegulje. Često satjeraju plijen u travom obrastao tijesnac i napadaju ga odozgo svojim snažnim i oštrim zubima. Pored riba, hrane se i rakovima, vodenim insektima, žabama, pticama, a ponekad i mladim kunićima i zečevima. Vidre koje žive u blizini mora hrane se rakovima i raznim morskim ribama.

Jazbine kopaju između korjenja drveća u blizini vode. Ponekad koriste i jazbine kunića i jazavaca ako nisu daleko od vode, a često imaju i po nekoliko svojih skloništa koje koriste u zavisnosti od toga gdje se zateknu. Ponekad koriste i šuplja debla, a ponekad su to rupe do kojih je moguće doći samo iz vode.Vidre nemaju određeni period parenja. U području jednog mužjaka živi nekoliko ženki, i mužjak ih “posjećuje” kada su spremne za parenje.

Nekada su vidre bile rasprostranjene širom Evrope, ali se danas rijetko sreću. Danas žive pretežno u Velikoj Britaniji, naročito u Šetlandu, zatim u Italiji, Norveškoj, sjeveru Rusije, u Sibiru i na sjeveru Afrike. Zagađenost voda, a u prošlosti pojačan lov na vidre pomoću lovačkih pasa i ulični saobracaj, sve su činioci koji su doprinjeli smanjenju broja vidri.

Vidre su nekad lovljene zbog krzna, koje se smatralo skupocjenim, ali su ih ubijali i ribari da im ne bi činile “konkurenciju”. Vidra je danas zaštićena zakonom u većini država u kojim žive, a u Evropi su od 1979. godine uvedeni i zakoni koji zabranjuju upotrebu određenih pesticida koji ih ugrožavaju.

Krajem pedesetih godina.prošlog vijeka, došlo je do velikog smanjenja njihovog broja zbog onečišćenja vode pesticidima. Ti su se otrovi nakupljali u slatkovodnim ribama kojima su se vidre hranile tako da je veliki broj vidri zbog toga uginuo. Ozbiljnu prijetnju njezinoj populaciji predstavlja i cestovni promet. Mužjaci prilikom obilaska svog područja prolaze uhodanim starim stazama te prelaze prometnice na kojima često stradavaju.

Iako je vidra već odavno zaštićena zakonom, a uvedeni su i propisi koji zabranjuju upotrebu određenih pesticida, njihova se populacija još uvijek nije znatnije povećala.

Vidra se prvenstveno hrani ribom. U lovu nije izbirljiva i u pravilu lovi plijen koji najlakše može uhvatiti. Ipak, najomiljenija hrana su joj jegulje. Osim toga hrani se i rakovima, vodenim kukcima, žabama i pticama, a neće odbaciti niti mlade kuniće. Vidre koje žive u blizini mora hrane se rakovima i raznim morskim ribama.

Vidra je pod vodom vrlo okretna. Građa njenog tijela upravo je nenadmašivo osposobljena za plivanje i ronjenje. U vodi može izdržati vrlo dugo, a za hvatanje plijena služe joj oštri zubi i snažne čeljusti. Vidra pliva u svim smjerovima tako da joj progonjena riba samo uz krajnji napor može pobjeći.

Ribe nakon duge potjere često natjera u travom obrastao tjesnac, napada ih odozdo i zatim zgrabi snažnim čeljustima i oštrim zubima.

Mladunci nauče plivati u dobi od 12 sedmica kad im naraste krzno otporno na vodu.

Vidre nemaju određeno vrijeme za parenje. U području jednog mužjaka živi nekoliko ženki pa kad su one spremne za parenje, mužjak ih posjećuje tokom nekoliko dana u njihovim skrovištima.

Ženka u svom skrovištu, koje je iskopala obično među korijenjem drveta koje raste u blizini rijeke, najčešće okoti 2-3 mladunca. Vidre katkad koriste i napuštena skrovišta kunića i jazavaca ako nisu daleko od vode, a gotovo uvijek ima nekoliko skrovišta koja koristi prema potrebi. Mužjaci su polno zreli sa 18 mjeseci a ženke sa 2 godine.

Prvih šest sedmica života mladunci su potpuno bespomoćni i žive samo od majčina mlijeka. Mužjaci ne sudjeluju u podizanju mladih.

Nakon osam do devet mjeseci mlade će se vidre prvi put odvojiti od majke na kratko vrijeme. Potpuno samostalne postaju s dvanaest mjeseci.